Andrej Blatnik (1963) slovenski je pisac, urednik, prevoditelj, poznavatelj pop-kulture i globe-trotter. Za sada objavio dva romana, četiri zbirke priča, knjigu kulturoloških eseja i vodič po američkoj metafikciji i njezinoj okolici Papirnati labirinti koji je u nakladi Hena-coma upravo objavljen na hrvatskom. Proza mu je višestruko nagrađivana, uvrštena u nekoliko inozemnih antologija i prevedena na desetak jezika. Roman Tao ljubavi i zbirka priča Promjene koža objavljene su 1998. na hrvatskom, a uskoro bi se to trebalo dogoditi i s njegovom najnovijom zbirkom, Zakon želje.

Osim Papirnatih labirinta u Sloveniji postoji zavidan broj radova koji se u cjelini ili dijelom bave upravo metafikcijom. Spadaš u postmodernističku generaciju pisaca, koja se osamdesetih okupljala oko časopisa Literatura i biblioteke Aleph, a tvoj roman Plamenice in solze metafikcijski je par excellence. Je li osamdesetih metafikcija bila svjesni, manifestni čin novog proznog naraštaja ili logična, ali spontana posljedica proznog nasljeđa i konteksta u kojem ste se pojavili?

-Kao što objašnjavam u uvodu Papirnatih labirinata, za metafikciju sam prvi put čuo 1986. godine kad je jedan novinski recenzent u nju ubrojio moj spomenuti prvi roman. Naravno, oznaka nije bila neutemeljena jer sam u knjigama koje sam poslije te pobude počeo čitati posve prepoznao i na vlastitoj koži iskusio da je poistovjećivanje moguće i u metafikciji. Praksa je došla prije teorije što baš i nije jako metafikcijski, ali je vrlo životan redoslijed. Metafikcija nije bila odluka na odricanje od životnog iskustva ili čak njegovo izostajanje, već autorski, također i životni stil koji se otvoreno naslonio na iskustvo čitanja, na kulturnu povijest kao conditio sine qua non, a istodobno i sve redom ironizirao, čak i sebe samoga. Duh vremena to je jako podupirao, ipak ta su vremena neopozivo prošla.

Vodič je s jedne strane informativan i "naoružan" zavidnim teorijskim instrumentarijem, a s druge iznimno reader friendly; izvrstan spoj cjelovitosti i fragmentarnosti, teorije i prakse i kao takav, u našem kontekstu, prilično inovativan uzmemo li u obzir i da se pojavljuje u teorijskoj biblioteci u kojoj će se kao druga knjiga naći jedan Auerbach. Je li Vodič i u slovenskom kontekstu bio prepoznat kao stručan razgovor o književnosti "drugim sredstvima" i koliko je upravo iskustvo američke metafikcije doprinijelo toj ležernosti u pristupu?

-Zbiližavanje teorije i beletristike u postmodernizmu je opća karakteristika; na književnost s primjesama teorije na najbolji je način odgovarala teorija s primjesama književnosti. Kad mi se tijekom pisanja učinilo da idem predaleko, od modela "tvrde" znanosti u osobne zapise, i da će knjiga biti shvaćena kao previše beletristički proizvod, sjetio sam se Briana McHalea koji je u svojim djelima o postmodernoj prozi koristio sličnu metodu sintetiziranja teorijskog i književnog stila. Prijem je bio dobar, za teoriju čak silovit, sve su ocjene bile oduševljene također i načinom obrade, takav je stil pisanja dobio domovinsko pravo u novoj teoriji, ali su s druge strane neki pravovjerniji teoretičari knjigu baš zbog njega potpuno prezreli. Bilo mi je također rečeno da si takvu knjigu mogu priuštiti jer ne radim na Sveučilištu, da si je netko drugi ne bi mogao.

Jednom si izjavio kako bi svoju prvu knjigu Šopki za Adama venijo rado izbrisao iz svojega i svih drugih sjećanja što je odlična autoironična gesta, ali se s njom ne bih složila. Zanimljiv mi je, naime, upravo cijeli put koji si prošao, pojednostavljeno rečeno, od radikalnog postmodernizma do faze "utišavanja" postmodernističkih postupaka koji se izvrsno uklapaju u novi kontekst carverovskih "mrvica stvarnosti". Mada mi se ta promjena čini logičnim razvojem tvoje proze je li to ipak (i) posljedica toga što su devedesete na neki način krilaticu "čitamo da bismo pisali" zamijenile onom "pišemo da bi nas čitali"?

-U Šopkih je previše tehničkih grešaka i variranja istih motiva da bi me još mogli zadovoljiti. Knjiga također iskazuje veliku želju za literarnošću koju realizacijom ne može pratiti. Istina je, svaka je knjiga drukčija, donosi nove pobjede i poraze. Iako se radujem opažanju vlastita razvoja (često se sjetim kako je Borges rekao da svaki pisac naposljetku postaje svoj najlošiji učenik), nisam uvjeren da imam više čitatelja (barem u Sloveniji, na drugim jezicima sada imam čitatelje kojih prije nije bilo). Odnosno - vjerojatno ih je više, ali nisu tako zagriženi kakav je bio metafikcijski hardcore kolektiv. U potrošačke mehanizme upregla se i beletristika, i tu vrijedi "potroši i baci" princip koji zahtijeva pisanje kojeg je moguće potrošiti na površini, bez predznanja, bez napora. Ipak nije potrebno da površina bude njegova jedina razina, za pažljivije čitatelje može ih biti još nekoliko, ispod nje.

Uzimaš li to u obzir i kao urednik u Cankarjevoj založbi koja je velika, mainstream nakladnička kuća? Kako pomiruješ vlastite čitateljske prioritete i tržišnu utakmicu?

-Imam to srečo, da sem urednik na knjižnem trgu, kjer se populistični roman proda le kakih dvesto izvodov več kot najbolj hermetičen, da torej nobeno leposlovno delo ne more nastati in obstati zaradi tržišča. V Sloveniji Stephen King ne proda odločilno več kot, recimo, Javier Marías! Zato kot urednik lahko izbiram kvalitetna dela, če seveda zanje zagotovim financiranje s pomočjo različnih temu namenjenih skladov. To je pač ta značilna pozicija današnjega časa, ki popolne duhovne avtonomije ne omogoča več, še anarhistični časopisi so odvisni od oglasov multinacionalk, hkrati pa ni treba izgubiti vsega dostojanstva in objavljati popolnih pritlehnosti v upanju, da bodo ljudem všeč. Če drugega ne, nas je čas diktature blagovnih znamk prepričal, da kvalitetne stvari trajajo dlje. Veliko tistih, ki še berejo, se tega zaveda.

Tvoja zadnja zbirka priča Zakon želje, u kojoj se ne slučajno na jednom mjestu pojavljuje citat pjesme Davida Byrnea Women vs. Men, zapravo je odlična sublimacija iskustava na temu prisutnu još u Plamenicama in solzama i kasnijim zbirkama priča. Zakon želje i pojedinac koji ga ne može kontrolirati i koji je u njega uhvaćen. Nije li to ona priča koju stalno pričaš?

-Istina, to je temeljna i vječna priča koja se u književnosti pojavljuje u različitim pojavnim oblicima. Nekada su se u knjigama ljudi ljubili, kod Raymonda Carvera su govorili o ljubljenju, u mojoj priči O čemu govorimo, nekakvom obračunu s Carverom i minimalizmom, govore o tome da se o ljubljenju još samo govori. U mojim novim pričama postoji još jedan drugi pomak: u vrijeme kad je beletristika bila zapovjeđeno "društvena djelatnost" tome sam se opirao pisanjem izrazito intimnih priča, a sada, kad bi se društvena pitanja trebala preseliti drugamo, a književnosti je preostao intimni svijet, u mojim se pričama sve više pokazuje društvena pozadina koja određuje intimu njezinih junaka.

Čini mi se kako si u prozi veliki perfekcionist; tvoje su priče izvrstan primjer stiliziranosti i elegancije s jedne i spontanosti i neposrednosti s druge strane. Varam li se ako kažem da ne spadaš u onu skupinu pisaca koji, calvinovski rečeno, pišu lako, iako to nije "na prvu loptu" primjetno u konačnoj verziji tvoje novije proze, posebno u romanu Tao ljubavi?

-Na žalost, ne varaš se. Na žalost kažem zato jer da ne popravljam svaku rečenicu mučno dugo, napravio bih već nešto više od tih nekoliko tankih proznih knjižica koje u konačnom zbroju ne dostižu srednje dugačak realistički roman. Čini mi se ipak da je to jedan od razloga što te proze dobro putuju, što uspijevaju i uklapaju se i u druge kulturne sredine. I zato mi nije žao sati kad tražim pravu rečenicu, a u slušalicama na mojoj glavi promijenile su se već sve ploče grupe Massive Attack, skupa s remiksima. Danas većina dobroga pisanja ne nastaje "unplugged", nego u postprodukciji, u studiju. Ne vjerujem u božansko nadahnuće koje sve sređuje bez greške. Prilično dobro poznajem vrh suvremene svjetske proze i osobno nešto njezinih autora i to su ljudi koji vrlo precizno znaju što se događa u književnosti, koji imaju snažnu autorefleksiju. Imaju je čak i Coelho i Crichton. Istina jest da ju se sada više skriva od čitatelja.

I, što onda trenutno "popravljaš", sa slušalicama na ušima?

-Čas je za ljubezenski roman, ampak, če pogledamo stvari v oči, kateri čas pa ni čas za ljubezenski roman?

U Hrvatskoj je unatrag godinu dana domaća proza stvorila scenu u pravom smislu riječi, čemu je osim FAK-a pridonijelo i prilično medijsko zanimanje za nove prozaike. Situacija je gotovo idilična - domaći prozaici pišu, objavljuju, dobivaju dobre kritike, čitani su i prodaju se. Je li i u Sloveniji na sceni neka nova, "medijagenična" generacija?

-Slovenija je manje urbana zajednica od Hrvatske, na koncu se zato kod nas nikako ne "prima" ni jedan časopis za rockersku kulturu, pa kupujemo hrvatske. Unatoč tome, književnost se konačno počela spuštati iz visokih oblaka na tvrdu zemlju. Krug pisaca oko časopisa Literatura s čitanjima nastupa na najrazličitijim scenama, od gostionica do diskoteka, a te nastupe prate i jazzerski kontrabasisti i hiphop DJ-i. I ja sam imao nekoliko čitanja s bubnjarem i pjevačem grupe 2227, Mačkom, a ona su nas vodila od ozbiljne dvoranice Društva slovenskih književnika, koju smo tom prigodom cijelu zavili u svježi polivinil i tako događaju dodali, osim glazbeno-govorne, još i mirisnu dimenziju, pa sve do squata nastaloga u nekadašnjoj vojarni na Metelkovoj. Kad pjesnik Uroš Zupan nastupa s prijateljem Andrejem Gučkom, gitaristom grupe Hiša, to je kao da Mike Oldfield prati Sir Stephen Spendera, a Primož Čučnik se prilikom čitanja poezije pomaže s više pedala nego Jimi Hendrix. Ali, to su vanjske pojave, presudne za socijalni život književnosti, ne i za njezinu unutrašnjost. U zadnje vrijeme najviše me zanima kako će se ona znati odazvati na zeitgeist, kako će, smijem li parafrazirati, sloboda pjevati drukčije nego što su sužnji pjevali o njoj. Vremena su se za književnost naime temeljito promijenila i ona mora odgovarati na njihov izazov. Kao pisac koji se do sada uglavnom držao tzv. "vječnih" tema, u tome vidim dodatnu stimulaciju.

Možda si utvaram, ali nekako mi se čini da nova hrvatska proza polako prelazi granice vlastita jezika. Je li barem djelomično prešla Breganu i Macelj?

-Hrvatsku prozu u Sloveniji još nekako i prevodimo, posebno ako znamo da je danas većina neprofitne beletristike prevedena pomoću namjenskih sredstava koja za sada u Hrvatskoj još nemate. Objavljene su knjige najrazličitijih autora, od Slavenke Drakulić preko Ratka Cvetnića do Mire Gavrana, još nema Miljenka Jergovića. Sada, hvala bogu, dolazi Zoran Ferić i to će biti dobra proba, vidjet ćemo kako će njegov način naracije ispasti na ozbiljnom slovenskom. Slična pitanja mi se postavljaju uz Roberta Perišića koji je dosta prevođen u časopisima. Naravno da je premalo kontakata sa živim stvaranjem Bilo bi odlično kad bi se FAK katkad na jednu noć preselio i u Ljubljanu i druge slovenske gradove!

Misliš li doista kako je govoriti o umjetnosti isto što i ljubiti se preko telefona, kako glasi, dakako ironičan, motto tvojih Labirinata, pa i natpis na majici u kojoj si se pojavio na zagrebačkoj promociji ?

-Po meni to ne vrijedi samo za teorijsko pisanje o umjetnosti, nego i za umjetnost koja proizlazi iz umjetnosti, dakle za čitavu metafikciju. Naravno da i teorija, kao i ljubljene preko telefona, nudi određeni užitak; sigurniji, lakše dostižan, samo vrlo ograničen.

Spraševala je Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 16. 6. 2001